U Hrvatskoj, ekonomska migracija postaje sve važnija tema, ali se u političkim krugovima rijetko otvoreno raspravlja zbog straha od gubitka podrške birača. Trenutno u zemlji boravi između 100.000 i 150.000 stranih radnika, a taj broj se ljeti povećava. Do 2030. godine broj stranih radnika u Hrvatskoj mogao bi doseći više od 400.000, što bi predstavljalo četvrtinu ukupne radne snage. Većina zaposlenih u turizmu, građevinarstvu i ugostiteljstvu prema tim će projekcijama biti stranci, dok javni sektor uglavnom zapošljava domaće državljane, ukazujući na značajne demografske promjene.
Politika se u Hrvatskoj ne bavi adekvatno pitanjem ekonomske migracije, unatoč činjenici da su strani radnici nužni za gospodarstvo. Mnogi Hrvati migriraju u bogatije zemlje Europske unije u potrazi za boljim plaćama. Da je razvojna politika bila učinkovitija i da nisu propuštene mnoge prilike, vjerojatno bi manje ljudi odlazilo. Međutim, stanje je takvo kakvo jest nakon mnogo izgubljenih godina, a ljudi ne mogu čekati bolje uvjete.
Postoji dinamika po principu spojenih posuda: dok Hrvati odlaze gdje mogu zaraditi više, u Hrvatsku dolaze strani radnici koji ovdje zarađuju više nego u svojim zemljama. Uzimajući u obzir nisku stopu nataliteta u razvijenom svijetu, realnost je da su nam potrebni strani radnici da bismo održali brojne sektore poput građevinarstva i ugostiteljstva, kao i mnoge druge poslove koje domaći radnici više ne žele obavljati zbog boljih prilika drugdje.
Stotine tisuća stranih radnika već su promijenili demografsku sliku Hrvatske i nastavit će to činiti. Migracija je prirodni proces, a Hrvatska, kao zemlja s jednom od najvećih dijaspora na svijetu, to dobro razumije. Međutim, postoje važna pitanja na koja politika ne odgovara: kakve ciljeve imamo za te radnike, kako ih planiramo integrirati i kako stvoriti uvjete da Hrvatsku počnu smatrati svojim domom?
Neke zemlje su uspješno integrirale milijune stranih radnika, dok su druge suočene s problemima koji su doveli do rasta nesigurnosti i jačanja populističkih snaga. Ključna razlika između tih skupina zemalja leži u stupnju integracije migranata u zajednicu. Zemlje koje migrante uključuju u svoje društvo, omogućujući im dijeljenje resursa i prostora s domaćim stanovništvom, obično postižu uspješnu integraciju. Nasuprot tome, zemlje koje segregiraju migrante u geta i odvojene četvrti suočavaju se s ozbiljnim društvenim problemima.
Hrvatska već desetljećima ima pozitivna iskustva s ekonomskim migrantima, posebno s Albancima koji su se toliko dobro integrirali da ih mnogi ne smatraju strancima. Ovi migranti su se uspješno uklopili, radeći, šaljući djecu u hrvatske škole i sudjelujući u lokalnom životu, poput odlazaka na nogometne utakmice. Već prva, a pogotovo druga generacija, potpuno je asimilirana u društvo.
Također, danas u Hrvatskoj žive i ukrajinski izbjeglice koje se brzo prilagođavaju, uče jezik i planiraju ostati ovdje, kako to često biva nakon ratnih sukoba. Kroz nekoliko godina, jedino što će ukazivati na njihovo strano podrijetlo bit će nešto drugačija prezimena, s obzirom na to da su imena slična.
S druge strane, postoje i problematične situacije, kao što je ona s nekim azijskim radnicima koji su smješteni u neadekvatne kolektivne smještaje blizu industrijskih zona. Takav model odvojenog života može stvoriti brojne probleme. Kada stotine ljudi iz drugačijih kulturnih okruženja žive izolirano i odvojeno od lokalne zajednice, mogu se razviti negativni obrasci ponašanja poput lokalnih “šerifa” ili ucjenjivača, a situacija može eskalirati u nasilje.
Radnici u građevinskom sektoru
Radnici u građevinskom sektoru u Hrvatskoj dolaze iz različitih zemalja. Mnogi su iz susjednih zemalja kao što su Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Makedonija i Albanija, dok drugi dolaze iz malo daljih zemalja poput Ukrajine, Maroka, Egipta i Turske. Također, posljednjih godina primjetan je porast broja radnika koji dolaze iz udaljenijih zemalja, uključujući Uzbekistan, Nepal, Indiju, Bangladeš i Filipine.
Prema izjavama poslodavaca u građevinskom sektoru, najpozitivnija iskustva imaju s radnicima iz Bosne i Hercegovine, kao i iz Makedonije i Srbije, zbog odsutnosti jezičnih barijera i adekvatnih vještina koje ti radnici posjeduju.
Kada je riječ o zadržavanju radnika u hrvatskim kompanijama, najveći postotak zadržavaju se radnici iz Bosne i Hercegovine, zatim iz Makedonije, Srbije, Ukrajine i Bangladeša. S druge strane, radnici koji dolaze iz udaljenijih zemalja obično borave kraće vrijeme u Hrvatskoj i često napuštaju poslove brzo i bez objašnjenja, kako navodi Hrvatska gospodarska komora.
Dodatni izazov predstavlja proces dobivanja radnih dozvola za strane radnike. U većim gradovima taj proces obično traje duže, dok je u manjim sredinama moguće brže dobiti dozvole. Vrijeme čekanja na dozvole može varirati od tri do četiri tjedna pa sve do četiri mjeseca, dok se na vize čeka oko dva mjeseca. Ponekad se dogodi da produženje već izdane radne dozvole stigne nakon što je originalna dozvola već istekla, što može rezultirati odlaskom radnika iz zemlje.
